Masaža je instinktivna reakcija na bolni i otečeni dio tijela. Podaci o masaži kao sredstvu liječenja prvi se put pojavljuju otprilike 3000. god. pr. Kr., a provodila se u starim azijskim kulturama (Kinezi, Indusi). Razvoj masaže u staroj Kini odvijao se usporedo s razvojem medicine, koja je uz lijekove i trave primjenjivala i akupunkturu. Japanci su pod utjecajem kineske akupunkture s vremenom izradili sličnu metodu – shiatzu (shi=prst, atzu=pritisak), kojom su na poseban način, pritiskom prstiju i noktiju, vršili određeni oblik akupunkture. Masažu su upotrebljavali i Egipćani, Asirci, Perzijanci, stari Grci i Rimljani kao metodu liječenja oboljelih i ozlijeđenih. Poznati liječnici Hipokrat i Galen preporučili su masažu kao metodu liječenja. Suvremenu masažu, kakvom je danas poznajemo, pokrenuo je Šveđanin Per Henrik Ling u 18. stoljeću. Ona može predstavljati osnovnu terapiju ili biti nadopuna drugim terapijama kod određenih smetnji.
Masaža se ne primjenjuje kod:
- povećane tjelesne temperature tijela (iznad 37.5 °C)
- prilikom akutnih upalnih procesa (gnojnih procesa, furunkula, strepto- i stafilodermije, flegmone i inficiranih rana praćenih limfadenomom)
- svih vrsta opekotina na koži prouzrokovanih različitim kemijskim ili fizičkim agensima (sunce, ultraljubičasto zračenje)
- upala vena i lifnih puteva, varikoznog sindroma
- malignih procesa